Manastir Studenica
Istorijsko nasleđe | KOMENTARI (0)


Put do manastira Studenice vodi kroz Ibarsku "Dolinu vekova" u kojoj je nekada bilo jezgro srednjovekovne srpske države Raške. Veliki župan Stefan Nemanja (1171-1196), utemeljivač pomenute nezavisne države Raške i rodonačelnik moćne dinastije Nemanjića (1169-1196), podigao je Bogorodičinu crkvu, svoju zadužbinu, pre više od osam vekova.

U njoj počiva, ne kao vladar, već kao skromni monah,svetac Simeon, sa svojom ženom, monahinjom Anastasijom i njihovim sinovima, Vukanom i Stefanom (Prvovenčanim). 

Bogorodičina crkva u Studenici sagrađena je u poslednje dve decenije 12. veka. Jedan je od najlepših spomenika Raške graditeljske škole i istovremeno najugledniji među srpskim manastirima. Njena raskošna skulpturalna plastika u belom radočelskom mermeru ima romansko-vizantijske odlike, a veličanstveno freskoslikarstvo oličeno u RASPEĆU privlači turiste, te moderne hodočasnike, da se oko nje skupljaju i da joj se dive.

Godine 1986., u kojoj je proslavljala osam punih vekova svog postojanja, Studenica je upisana u listu svetsve baštine UNESCO-a kao spomenik univerzalne vrednosti. 

Manastirski kompleks i arhitekturu Studenice čine glavna manastirska crkva posvećena Bogorodici, Kraljeva crkva (posvećena sv.Joakimu i Ani) i crkva sv. Nikole-Nikoljača,a u okviru manastirskog kompleksa su i ostaci temelja crkve sv.Jovana, Savina trpezarija, kula, riznica, konaci... 

Bogorodičina crkva, najsjajnija građevina srpskog srednjeg veka, podignuta je između 1183. i 1196. godine. Njen osnivač i ktitor bio je veliki župan Stefan Nemanja.Svrstava se u najvrednije spomenike tzv.Raške graditeljske škole. Crkva je jednobrodna, sa oltarskim prostorom i unutrašnjom pripratom, dok je spoljašnju pripratu nešto kasnije podigao kralj Radoslav.

Spolja je Bogorodičina crkva u stilu romanike, ukrašena bogatom mermernom plastikom visokih stilskih vrednosti. Uz glavni portal, trifora na srednjoj apsidi najvredniji je detalj na fasadi Studenice. Na dovratku severnog portala nalazi se čuveni vizantijski studenički krst. Ozidana je radočelskim mlečno belim mermerom sa tonovima žućkastog i plavog. Nad romaničkom fasadom dominira vizantijska kupola.

Najvrednije freske Bogorodičine crkve naslikane su u periodu od 1208. 1215.godine i u njihovom nastanku imala su udela sva tri Nemanjina sina: Vukan, Stefan i Sava. Studeničke freske predstavljaju blistavi početak srpskog vizantijskog slikarstva.Tu se prvi put natpisi na freskama pišu na srpskom jeziku, iako su ih slikali najbolji među vrsnim carigradskim majstorima. Tematski, freske su predstavljale ciklus od dvanaest Velikih praznika, kao i niz pojedinačnih figura. Od tih dvanaest kompozicija očuvana je samo jedna – RASPEĆE HRISTOVO. Ona je danas svetski poznati simbol studeničkog freskoslikarstva. Živopis iz 13.veka dopunjavaju freske oslikane sredinom 16. veka čiji umetnički kvaliteti dostojno predstavljaju svoju epohu.

Na ulazu u Bogorodičinu crkvu, sa desne strane, nalazi se mermerni sarkofag ktitora Stefana Nemanje, čije su mošti prenete iz Hilandara 1207. Godine i u kome počiva kao sveti Simeon Mirotočivi. Pred samim oltarom, takođe s desne strane, smešten je kivot Stefana Prvovenčanog. Srebrni kovčeg poklonila je Persida, supruga kneza Aleksandra Karađorđevića, a rad je Vinćenca Kaclera iz 1853.g. Sa leve strane ispred ikonostasa nalazi se ćivot sv.Anastasije, ćerke vizantijskog cara Romana IV, žene velikog župana Stefana Nemanje, majke velikog župana Vukana, Stefana Prvovenčanog, prvog kralja srpskog i Rastka – sv. Save. Kivot je od drveta, okovan srebrom i zlatom i ukrašen dragim kamenjem, emajlom i gravurom. Rađen je 3,5 godine. Njegov autor je đakon Vojislav Bilbija,po zanimanju stomatolog koji živi i radi u Holandiji, a bavi se živopisanjem ikona i obradom plemenitog metala. Kivot je poklonio manastiru 1996. godine. 

Kraljeva crkva je podignuta 1314. godine, a posvećena sv. Joakimu i Ani, malih je razmera, ne zato što njen ktitor kralj Milutin nije mogao da podigne veću, nego zato što se smatrao nedostojnim da ugrozi veličinu hrama Nemanjinog. Najveću vrednost njenu predstavlja živopis, na pojedinim mestima izvanredno očuvan. Freske su rađene u tri zone. Prvu zonu čine ktitorski portreti i pojedinačne figure svetitelja. Kompozicije u drugoj zoni imaju posebnu likovnu vrednost, a prikazuju život Bogorodice od rođenja do smrti. Na južnom zidu nalazi se najpoznatija freska iz Kraljeve crkve - «Rođenje Bogorodice» U trećoj zoni je ciklus Velikih praznika. 

Crkva sv. Nikole – Nikoljača je jedna od najstarijih sačuvanih crkava u okviru manastirskog kompleksa Studenice. Ne zna se njen ktitor, ni tačno vreme njenog nastanka. Sudeći po freskama koje su u njoj očuvane, nastala je početkom 13. veka. Liči na male romaničke crkvice u primorskim oblastima. Jednobrodna je, izduženo pravougaona, sa polukružnom apsidom na istočnoj strani, zidana je od lomljenog kamena i sige. 

Nekada je studenička riznica bila jedna od najraskošnijih, jer su veliki župan Stefan Nemanja i njegovi sinovi bili izdašne ruke – sasude, odežde, ikone, relikvijari sa moštima, od zlata i srebra, ukrašeni biserom i dragim kamenjem... Sv.Sava je doista toga doneo sa svojih putovanja po Istoku. Svi ti pokretni i umetnički predmeti, kojima je Studenica bila kroz svoju dugu istoriju obdarivana, uglavnom su poharani i nestali. Sačuvani su: prsten od zlata Stefana Prvovenčanog, plaštanica Antonija Heraklejskog, pokrov za kivot Stefana Prvovenčanog, epitrahilj, omofor, okov za jevanđelje od pozlaćenog srebra sa ukrasima od poludragog kamenja, stauroteka časnog krsta – srebrna i pozlaćena kutija ukrašena plavim i zelenim emajlom sa poludragim kamenjem, pozlaćeni pehari, putiri od srebra, petohlebnica, ripide, pojasevi sa paftama od srebra i ukrasnog kamenja... 

Na osmom kilometru od manastira, na obroncima Radočela, nalazi se glatka litica na visini od oko 1000m. U nju je uklesana i nadgrađena na već postojeće pećine, nad ponorom dubokim nekoliko stotina metara, isposnica u kojoj je Sv.Sava, u osami, pisao Studenički tipik i Žitije sv. Simeona Nemanje. Isposnička kula pregrađena je vodoravno na tri sprata, do nje vodi uklesan kameni most i proširena terasa. U kompleksu isposnice nalazi se i mala crkvica sv. Đorđa kao i grobnica monaha Gavrila. Još iz vremena kada je tu boravio sv.Sava nalazi se tzv. Savino korito – kameno bure u koje se iz stene skuplja čista i sveža voda. Uređujući ovo mesto gde se gnezde orlovi i vlada vekovni mir, nije se mislilo na vreme. Ono se nije merilo ni danima ni godinama. Za sve što je svojom rukom napravio velikoshimnik Gavrilo, po nekom svom monaškom računanju, smerno i skromno je uklesao u steni: «Rađeno u 20. veku». Ledenog decembarskog dana 1986. godine, ostareli monah Gavrilo, duboko zašao u devetu deceniju, nije mogao bez vatre. Varnica iz peći izazvala je strahovit požar, jer je u isposnici bili puno zejtina za kandila i jelo, kao i puno papira, pisama i verskih knjiga. Zbog nepristupačnog usijanog stenja koje je gorelo neprekidno pet punih dana, sve je izgorelo. I monah Gavrilo. Kasnije je isposnica očišćena od tragova požara i obnovljena je pod budnim nadzorom stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije.