URL je iskopiran!
Prvo, prisetimo se malo geografije i reljefa Severne Amerike i Evrope, pa ih uporedimo. Ako pogledamo prvo Evropu uočićemo neke bitne stvari. Evropa je jasno sa zapada čitavom dužinom otvorena ka Atlantskom okeanu. Takođe sever Evrope ima dosta morskih površina, uz Skandinaviju kao jedinu kontinentalnu površinu koja je i sama jako razuđena. Zapravo mi jedino na istoku Evrope, uz granicu sa Azijom, nailazimo na veliki kontinentalni pojas u pravcu sever-jug.
Prebacimo se sada na Ameriku i pogledajmo njen reljef. Na zapadu je od okeana velika prepreka u vidu Stenovitih planina dok je na istoku otvorenost ka Atlantiku. Uočićemo i veliku otvorenost posebno u centralnoj i istočnoj Americi od severa ka jugu. Ono što najvise upada u oči je ogromna rasprostranjenost kontinentalnosti u pravcu sever-jug, znatno veća nego bilo gde u Evropi (od Meksičkog zaliva pa sve do Hadsonovog zaliva).
Zasto sve ovo gledamo? Pa odgovor je vrlo prost. Primenimo osnovna znanja o zagrevanju i hlađenju kopnene i morske površine. Kopno se brže greje leti, ali i brže hladi zimi. Suprotno važi za morske površine. Vazdušna masa kretanjem preko jedne pa druge površine menja svoje osobine. Primenimo to za uslove Evrope i sve će odmah imati smisla. Zašto se mi ljubitelji jake zime nadamo sibirskoj hladnoći? Zato što je to kontinentalna hladnoća koja dok dolazi do nas ne prelazi preko mora i okeana i time ne biva transformisana i zagrejana u velikoj meri.
Dijametralno suprotna stvar je kada hladnoća dolazi sa severa ili posebno sa severozapada. Na severu su Severno more i Balktički zaliv, a na severozapadu Atlantik. Severna hladnoća biva zagrejana ali ne u tolikoj meri i ipak donese solidnu zimu u naše krajeve. Kada hladnoća ide sa Islanda, prolazi preko toplih voda Atlantika i naravno biva znatno zagrejana, pa takvi prodori uglavnom sneg donose samo visokim planinama.
Sa druge strane, Amerika tih problema nema. Zahvaljuci velikim kontinentalnim oblastima, polarna hladnoća sa severa, sverozapada ili severoistoka bez zagrevanja “šiba” bukvalno sve do Meksičkog zaliva jer ne nailazi ni na jednu prepreku. Jedini izuzetak su velika jezera, koja u takvim situacijama stvaraju veoma opasnu "lake snow" pojavu. Kada hladan vazduh pređe preko toplijih voda jezera dolazi do formiranja padavina u njihovoj bližoj okolini koje mogu na malom području doneti enormne kolicine snega. Na svega 5-6 km udaljenosti može biti preko metar snega razlike u visini.
Topla struja sa sobom vuče i ciklonarnu aktivnost. Zato se javlja takozvani islandski minimum, najpoznatije polje niskog pritiska u svetu. Dodajmo na sve to i uticaj zapadnih vetrova u umerenim širinama, koji te cikone sa Atlantika usmeravaju ka Evropi i sve kockice su složene
Praksa sve ovo i potvrđuje. Njujork i Atina imaju vrlo slične geografske širine. I dok Atina sneg jedva vidi jednom godišnje, Njujork u toku zime uobičajeno pogađa nekoliko jakih zimskih oluja.
I na kraju šta smo zaključili? Očigledno je veća verovatnoća da će jače zime biti u Americi nego u Evropi, pa se takve u Americi češće i dešavaju. Hladnoće u Americi i Evropi nikako ne idu zajedno izuzev u vrlo rektim izuzetcima. Jaka hladnoća u Americi, nažalost obično donosi znatno toplije vreme od proseka u Evropi kakvo i jeste trenutno na Kopaoniku odnosno u našim krajevima.
Za infoKOP Ivan Nikolendžić - KimiVB