Magla na Kopaoniku, nastanak, javljanje, učestalost i trendovi
4.4.2022. | 12:50 -> 13:16 | Autorski tekstovi | KOMENTARI (3)
| | | | | | |

URL je iskopiran!


Magla kao meteorološka pojava predstavlja kondenzovanu zasićenu vodenu paru. Javlja se u toku čitave godine, ali je znatno češća u hladnijoj polovini. Dva najčešća tipa magli koje se javljaju na Kopaoniku su advektivne (frontalne) magle i takozvane planinske magle, kada je baza oblaka u nivou planine. 

Prvenstveno se obrazuju u ciklonarnim stanjima, dok su u anticiklonu jako retke. Anticikloni zapravo imaju i ulogu "barijere" odnosno remećenja normalnog dotoka vlažnijeg vazduha sa zapada, odnosno sa okeana tipičnog za naše umerene geografske širine.

Što je vazdušna masa koja dospeva u naše krajeve bogatija vlagom, odnosno vodenom parom, lakše će dolaziti do pojave magli. Kao polazno izvorište takvih vazdušnih masa mora biti neka vodena površina. Sa druge strane, sve izvorne kontinentalne vazdušne mase, koje dospevaju kopnom do nas, su isuviše daleko, te krećući se i to malo vlage koje sadrže ispari.

Kako je Kopaonik smešten u umerenom pojasu severne polulopte, glavni uticaj na vreme ima Atlantik, zbog dominantnosti zapadnih strujanja u umerenoj širini. To je primarni izvor vlage. Drugi bitan izvor, posebno u hladnom delu godine, je Sredozemlje. 

Magle će u hladnijem delu godine najviše, biti kada poremećaji direktno sa okeana preko Pirineja ili iz samog zapadnog Mediterana, vetrovima sa zapada, jugozapada ili juga, donose priliv velike količine toplog i vlažnog vazduha ka našim krajevima. Tada se taj vazduh prosto "lepi" za naše visoke planinske masive, uzrokujući najgušću, obično i najtopliju maglu sa najjačim vetrom (jugovina). 

Magli takođe često ima na kraju hladnih perioda, odnosno pri začetku priliva toplog vazduha preko ohlađene podloge, te po prelasku hladnog okeanskog fronta sa severozapada kada nakon njega preostane veliki basen niske oblačnosti sa bazom u nivou planine.

Iako je zapadno umereno-širinsko strujanje dominatno, kada posmatramo samo zimski period iznad naših kontinentalnih oblasti, zapravo najdominatnija vremenska situacija je stabilna, odnosno anticiklonarna. Razvija se više tipova anticiklona, zavisno od geografskih oblasti iznad kojih se obrazuju. To je posledica bržeg hlađenja kopna u odnosu na morske oblasti (zbog manjeg toplotnog kapaciteta), jer je noć sve duža. Intenzivnije hlađenje dovodi i do temperaturnih inverzija, koje uzrokuju stabilnost atmosfere.

Ipak, u poslednjih nekoliko godina i decenija, čini se da je takvih dana sve manje i manje u skijaškoj sezoni. Srednji broj dana sa maglom za period (1961. do 1990. godine) je 156.2, dok je u periodu (1991. do 2021. godine) 173,1.
Samo na ovakvom 30-godišnjem klimatološkom uzorku dva uzastopna perioda, uočljiv je veliki porast godišnjeg broja dana sa maglom (porast od 16.9 dana na godišnjem nivou). To je posebno primetno u zadnjih 10-ak godina. Matematički trend na graficima jasno pokazuje da se ide u pravcu sve većeg broja dana sa maglom. Zašto se to dešava u poslednje vreme, nije teško zaključiti posmatrajući zimsku sinoptičku situaciju iznad kontinenta. U poslednjih 10-ak godina strujana zapadnog kvadranta dominiraju sve više i više, te su postala apsolutno dominanta u razvoju vremenske situacije nad ogromnim delom kontinenta. 

Posebno je počeo biti primetan izostanak zimskih anticiklona u višim širinama (posebno iznad Skandinavije i Sibira) koji su svojim grebenom pružali svoje "pipke" dublje ka ovom delu Evrope. Oni su od velike važnosti u uspostavljaju tih "barijera" jakom zapadnom dotoku sa okeana, odnosno  "ukroćenju" istog. Oni dovode do zauzdavanja, ili potpunog prekida (na nekoliko dana) utabanih ciklonarnih staza preko severa Evrope u sklopu depresije kod Islanda. 

Upravo suprotno, u velikom porastu su situacije kada smo mi uporno danima izloženi transportu velikih količina toplog i vlažnog strujanja u zapadnoj, jugozapadnoj ili južnoj struji koju diktiraju jaki prostrani poremećaji sa centrom zapadnije od nas.

Što se tiče uticaja veštačkih vodenih akumulacija (kakvih ima u široj okolini planine) na samu pojavu magle, taj uticaj se pre svega ograničava na samo niže priobalje istih. Svakako da one dovode do porasta broja maglovitih dana, ali su naše akumulacije veoma male da bi imale ikakav bitan uticaj u nekoj široj oblasti. One svakako ne utiču na čestinu magli na većim visinama, jer su to radijacione magle (magle izračivanja) koje se na Kopaoniku ne javljaju.

Sumirajući sve navedeno, glavni uzrok povećane učestalosti magle je isključivo jačanje uticaja okeana u dominantnoj zimskoj sinoptici iznad Evrope. Hoće li on dalje nastaviti da jača svoj uticaj, ili je ovo prosto samo jedan ciklus pojačane aktivnosti kakvih je periodično bilo i u prošlosti, ostaje da se vidi u narednim godinama.

Za infoKOP: Ivan Nikolendžić - KimiVB